kineski jezik značenje

kineski jezik, jezik iz kinesko-tibetske porodice; u užem smislu, nar. i knjiž. jezik Kineza, zvan i putonghua; temelji se na pekinškom narječju; razlikuje se govorni jezik (pai-hua), koji varira od jedne dijalekatske skupine do druge, i pisani i knjiž. jezik (wen-yen), sredstvo za komunikaciju na nac. razini; tekstovi na tom jeziku pisani ideografskim pismom razumljivi su većini Kineza (više od 1 milijarde); 1958. prihvaćen je sustav fonetskoga bilježenja ideograma latiničnim slovima pinyin. proš zajednički naziv za veći broj jezika ili narječja koji se govore na kin. tlu. K. j. tipološki pripada → izolirajućim jezicima; on je tonski jezik (4 tona u današnjem pekinškom, 8 tonova u starokineskom, do 9 tonova u nekim dijalektima); ima izraženu homonimiju; pismo je ideografsko; pojedini znak odgovara jednosložnoj korijenskoj riječi, a može predstavljati ili njezinu semantičku ili fonetsku vrijednost; tvorbi riječi određenoga značenja i razlikovanju homonimnih služe posebni znakovi (odrednice, ključevi).